Nasmijano lice tuge

Od nakita je nosila jedino oči...

Jednog prohladnog zimskog dana, na križanju Šubićeve i Zvonimirove prošla je pored njega brzim korakom, pokušavajući mislima zaustaviti promet i stići na tramvaj koji je upravo dolazio iz suprotnog smjera. Okrznula ga je ramenom, zbunjeno se nasmiješila i potrčala ka tramvaju. Bilo je nešto u tome osmijehu što mu nije dopustilo da je ispusti iz vida. Stajao je na raskršću i poput luđaka pratio svaki korak koji je napravila, gledajući njenu kovrčavu kosu kako se vijori pod naletima vjetra. Njen ubrzani korak, potpomognut trčanjem u zadnjem trenu, uspio joj je donijeti trijumfalnu pobjedu, i u zadnji tren je uspjela ući u Plavu strijelu na koju je tako žurila... Tek kada je tramvaj potpuno nestao iz njegova vidokruga, nastavio je dalje. Žurio je na sastanak, na koji je debelo kasnio, ali to ga nije spriječilo da laganim korakom i s osmijehom na licu uživa u hladnoći koja se poput iglica zabijala u svaku točku njegova lica. Mislio je na njen osmijeh, osmijeh kakav nije vidio nikada do sada... Nakon par dana bio je službeni party njegove tvrtke, poprilično dosadna manifestacija na koju si morao doći samo da budeš viđen, da bi se nakon toga svi u grupama raspršili po gradu, i otišli na pravu zabavu. Njegova grupa je nakon partya završila na rođendanskoj proslavi jednoga od njih. Proslava je bila u iznajmljenoj kući, u podnožju brda nedaleko od Zagreba. Bila je to zanimljiva mala kućica, koja je mirisala na bakine kolače, djedovu staru lulu, i blatne cipele kojima je često prljao bakin tek očišćen pod. Ali ovoga puta kad je ušao kroz vrata nije zatekao djeda u njegovom starom naslonjaču... Dočekalo ga je veselo poznato društvance, s nekolicinom jednako veselih, ali sasvim nepoznatih ljudi. A onda je među nepoznatim licima ugledao jedno koje je djelovalo poznato. Kad se nasmiješila bilo je jasno kao dan zašto ju je prepoznao... Ne gubeći ni trenutka, odmah joj je prišao, i predstavio se : - Ja sam Luka, drago mi je. -, pružio joj je ruku ne skidajući pogleda s njenih tamnozelenih očiju. Kako onoga dana nije primjetio te oči, pitao se? Podsjećale su ga na dane ribolova s djedom, kada je rijeka imala posebnu tamnozelenu boju, prošaranu s tamnoplavom... Tih dana je znao sjediti na obali rijeke i šutke gledati u njeno vodeno božanstvo, pitajući se koliko tajni svaka kapljica vode skriva u sebi. Isti osjećaj imao je i sada. Gledajući u duboke zelene oči ove prekrasne neznanke, pitao se koliko je tajni zapisano u njihovim smeđim točkicama, i hoće li mu ona dopustiti da zaviri u svaku od njih, odmotavajući veo tajni poput velikog božićnog poklona, polako, sloj po sloj, dok se sve tajne ne prošire ispred njega poput lego kockica koje je jednog Božića dobio od roditelja. – Ja sam Amadea. Djeluješ mi poznato, nismo li se već negdje sreli? – Da, jesmo, tvoj osmijeh i ja, i nismo se još uvijek rastali. – Možda i jesmo. Podsjećaš me na neznanku koja mi je poklonila osmijeh nakon što je dotakla moje rame ne znajući da je taj dodir bio dovoljan poklon sam za sebe. – Isti sramežljivi osmijeh zatitrao je njenim usnama, i pogodio točno pravu notu da dotakne njegovo srce. Pričali su dugo te večeri, toliko dugo da nije ni primjetio da se cijela kuća ispraznila, i da su ostali potpuno sami, na kauču pokraj kamina, Ona, njen osmijeh, i on. Prošlo je desetak godina od prvog susreta s njenim očima, a on je i dalje svakodnevno odmotavao slojeve tajni koje su skrivale u svojoj dubini. Čak i nakon desetljeća gledanja u njih svakoga dana, i dalje su mu te oči svakodnevno nosile neke sasvim nove iskrice koje je njegovo srce prepoznavalo kao svoje, i nije im dopuštalo da odlutaju nekome drugome. Cijeloga života slušao je priče o gospođici Ljubavi, i već pomalo gubio vjeru u to da će ikada pohoditi njegove odaje. A onda je jednog prohladnog zimskog dana sasvim nenadano jedan maleni osmijeh uspio zagrijati ledeno hladno srce, i više nije bilo sumnje... Gospođica Ljubav ostavila je svoju posjetnicu.

Šapni mi tiho... (5) - Isprintaj... - #