Nasmijano lice tuge

Nesretno sretna

Jeste li primjetili kako tramvaja nikada nema kad vam najviše treba? Kako se put kući uvijek oduži kad želite što prije tamo doći? Kako kada najmanje želite sretnete ljude koje ni u ''normalnom'' stanju ne možete podnijeti? Kako kiša počne padati baš onaj jedan dan kada zaboravite ponijeti kišobran? Kako se signal mobitela gubi dok pokušavate voditi ozbiljan razgovor, ali je savršeno ''čist'' kada pričate o glupostima?

Možda sam samo ja... Ali današnji dan je bio previše. I nisu sad bitni ni događaji, ni sporedni akteri u toj mojoj maloj baršunastoj sapunici koja ponekad jedino meni ima smisla... Bitna sam ja. Prilično egoistično, da. Ali večeras, radeći evaluaciju proteklog dana nosim samo jedan osjećaj u grudima... Strah. Prestrašila sam samu sebe danas.

Danas je bio loš dan. Još jedan od onih ''maničnih'' ponedjeljaka kada se potajno moliš da sat nije upravo označio početak novog radnog tjedna, i da će nekim čudom jutarnje zrake sunca reći ''Probudi se, još jedna nedjelja je pred tobom''. Ali to se ne dogodi. I onda se nađeš pred ogledalom. Pereš zube i gledaš u raščupano čudovište koje poneki zovu kosa. Baš danas je ono podivljalo i na samo njemu znan način pronašlo zadnje tračke energije i pomrsilo i ono malo pramenova kose što su stajali uspravno. A pred tobom je novi radni tjedan. Novi dan u kojem moraš izgledati savršeno. Savršeno ispeglane kose. Savršeno ispeglane odjeće. U tome trenu gledaš prema košari za prljavo rublje i gledaš svoj omiljen sako zarobljen između ružičastih čipkastih tangi i ljubičaste košulje. Shit. Ne znaš što ćeš obući danas. Juriš u spavaću sobu i bjesomučno otvaraš ormar. Blijedo gledaš u nekoliko krpica što jadničavo vise sa vješalica. Potpuno krivi sako. Potpuno kriva košulja. Potpuno kriva suknja. No što ti drugo preostaje? Ljutito se oblačiš i pogledom tražiš peglu za kosu. Sljedećih sat vremena krotiš svoju divlju grivu i... Uspiješ pola sata zakasniti na posao. Pa naravno. Baš danas mora biti zastoj na cesti kojom ti prolaziš... Hoće li danas išta proći dobro?

Na poslu dosadna svakodnevica. Navlačiš ljubazne osmijehe, i veselo trpiš primitivne upadice svoga šefa. Drži te samo jedna misao. Večer ćeš ponovo provesti s Njim. A onda dođe ta magična večer i ti se vraćaš kući jedva suzbijajući suze. Putem sretneš dragu prijateljicu. Navlačiš savršeno neiskren osmijeh na lice i pričaš glupe anegdote s posla. Provedete pola sata u ugodnom razgovoru i onda krećeš kući. ''Baš si danas dobre volje.'' komentira ona. ''Drago mi te vidjeti ovako sretnu.'' Posljednjim atomima snage navlačiš još jedan osmijeh na lice... Dolaziš kući, i bacaš se na krevet. Plačeš. Više ni sama ne znaš zašto. Jer te dečko ostavio? Jer si jednoj od najboljih prijateljica savršeno odglumila da si nešto što nisi? Jer toliko glumiš da više ne znaš kakvog je okusa sreća? San te spašava od torture u koju si se upustila... Još jednom Noći predaješ sve svoje tajne, i pažljivo šutiš kako Jutro ne bi otkrilo nijednu od njih... A ujutro... Opet navlačiš osmijeh na lice i koncentriraš se na ono što znaš najbolje... Kako biti nesretno sretna.

A onda se, jedan od sljedećih dana nađeš pred komadom papira... I riječi počnu teći iz tebe. Bol koju si toliko dugo skupljala u sebi sada poput rijeke ruši sve brane, i na trenutak... Na jedan mali djelić vječnosti, osjećaš se dobro... Kao da si baš tamo gdje trebaš biti. Radeći baš ono što želiš raditi... Pišući.

Šapni mi tiho... (8) - Isprintaj... - #

<< Arhiva >>

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv